upadam ti u prostor
nepažljivo
pretvaram se da znam
i čvrsto oslanjam
na neistinu
još jednu, tvoju
odlazim u bezvrijeme
propadam rasuta u kišu
bez pravca i smisla
pretopljena
mirna i spremna
kad se sve izokrene u ništa
na pad
bezbrižne osmjehe
tople poglede
a ni ne znam te
stvarnog
hladna zimska večer
nebo iznad mjeseca
zvjezdano
treperim
ja
utiskujem u pamćenje
beskrajnu radost
udišem miris
kao bakini kolači
neponovljiv
ti
i kad odlepršaju pahulje
kad izblijede slike
na rubu mog svijeta
još uvijek postojani
u snu
mi
*
okreni me još jednom
propni da vidim svoj kraj
a onda spusti nježno
tijelu
da prepozna od čega jesam
ispiše praznine
napravi da budem
ja
Tvoja
i nisam dijete, ne sanjam
znam
samo je svijet postojan
ljudi su stranci
magla u prolazu
danas je drugo vrijeme
tamo gdje nismo
mi
igram se riječima
sama ali nisam
hladnoća je nemir i naš razmak
gradim svijet slovima
između
vidiš da si ipak
vjetar
samo vjetar...
uspomene i padove
spajam
dobre razloge izgovaram
tišini
smijem se nevještoj sebi
nakon svega učinjenog
i dalje ne znam
smisao
postojanja
možda uhvatim nit
kad zaustaviš vrijeme
rječju
nadoknadiš neimanje
dodirom
razbacaš sve moje posloženo
i prekineš razum
svitanjem
na najljepša pitanja odgovore nemam
lomim se kao zraka dok prodirem ka tebi
umišljene dodire upijam, pospremam u sebi
krhotine snova spajam
i to čudesno sklopljeno tijelo razdvajam
da ne osjećam
otpuštam nas
ne brini
samo smanjujem probleme
općeprihvatljivije je
nošena daljinom
ostavljam trenutak
oblacima
čuvaj ga
Uskovitlana. Na sto strana razbacana. Učitavam bez greške sada gdje izroniti na površinu, izbjeći lom. Preživljavam dane u lažnom miru. Gledam vrijeme u igri s ljudima i čekam ritmično ljuljanje vjetra što me noću konačno nosi u san. A onda sanjam...
Pušem kroz oblake i radim im pute, propuštam mjesečinu. Lijepa je. Srebrnastim sjajem dodiruje vodu, obasjava uspavane misli. Bacam s njima ispisane riječi, maglom ih prekrivam, a zatim titram polako srcu da shvati, pod oblakom. Lijepo je, da.
I gledam tu sliku u tamnoj tišini. Sve je stalo, budi se samo svjetlo, vidim ga gore, a spavam. Prosipa ljubav na drugoj strani neba.
Ispod sam sama, uhvatiti je ne mogu. Uz mene je samo moj strah, traje. Hvatala sam taj zanos, pokušala sam, no isklizne mi, kod mene se ne zadrži, samo izmiče iz ruku, nestane.
I zato stvaram svoje male slike pod dubokim nanosima promišljanja. Zaustavljam u njima trenutak i oživljavam ga u sjećanjima... Moj zanos.
Možda jednom osjetim tu prosipanu toplinu, zaboravljenu smirenost predaha. Čvrsti zagrljaj, nježnost samog življenja.
Možda jednom.